PREDSTAVLJANJE KNJIGE „ISKUŠENJA BOSNE SREBRENE“ U ZADRU
U četvrtak, 23. ožujka, u Samostanu sv. Frane u Zadru predstavljena je knjiga bosanskog franjevca fra Marijana Karaule „Iskušenja Bosne Srebrene. Stradanja bosanskih franjevaca 1944. – 1985.“ O knjizi fra Marijana Karaule na predstavljanju su govorili msgr. dr. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski i predsjednik HBK, prof. dr. sc. Mladen Ančić, profesor sa Sveučilišta u Zadru, te dr. sc. Miroslav Akmadža, profesor sa Hrvatskih studija u Zagrebu.
Na početku susreta okupljene u samostanskoj blagovaonici u ime domaćina pozdravio je moderator predstavljanja fra Bojan Rizvan, tajnik Provincije, koji je istaknuo dva razloga okupljanja: prostorni i vremenski. Naime, istaknuo je fra Bojan, Samostan sv. Frane jest prvi samostan koji je prema predaji utemeljio sv. Franjo 's ovu stranu Alpa', te baš zato spominjanje povijesne jasnoće franjevačke karizme očitovane u životu Franjevačke provincije Bosne Srebrene kao da u ovom Samostanu zadobiva svoj povratak na izvore. Drugi razlog jest onaj vremenski koji nas veže uz korizmu, spomenuo je fra Bojan, te rekao kako se vrijeme o kojem govori fra Marijan u svojoj knjizi može pojmiti kao vrijeme kušnje jedne zajednice koja je u svojem djelovanju pokazala na čijoj strani stoji.
Prvi od predstavljača bio je msgr. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski, koji je, na početku pozdravivši okupljene, spomenuo kako je od Isusove nasilne smrti do danas, prema bilježenju kroničara, čak sedamdesetak miliona kršćana izgubilo svoje živote zbog vjere, a od toga u 20. stoljeću 45 čak miliona. Mučenici su nam baš zbog toga važni jer nisu izdali svoju vjeru, nisu se predali, nego su vjerno svjedočili. Nadalje, nadbiskup Puljić prisjetio se poziva pape sv. Ivana Pavla II. koji je uputio mjesnim crkvama da se ne zaboravi spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu jer mnogi su prešućivani, zaboravljeni, a nekima se čak nije smjelo znati ni gdje su im grobovi. Nadbiskup je nadalje spomenuo kako su Hrvati na spomenuti poziv odgovorili na tri načina. Učinjene su dvije vidljive stvari. Svim znanim i neznanim mučenicima izgrađena je crkva Hrvatskih mučenika na Udbini, te izgradnja crkve u Staroj Gradiški gdje su brojni svećenici i redovnici bili mučeni i zatvarani. I treća stvar koja je u tijeku – prikupljanje materijala za Hrvatski martirologij gdje i ova knjiga fra Marijana Karaule pronalazi svoje izvrsno mjesto. Nadbiskup je dalje nastavio kako se mučeništvo razlikuje od drugih stradanja u svojem odnosu prema Kristu. I dok brojni stradalnici umiru radi čovjeka, kršćani umiru radi Bogočovjeka Isusa Krista. I za razliku od brojnih fanatika koji ubijaju sebe da bi uništili druge, kršćanski mučenik ne želi nikome naštetiti nego daje svoj život bez imalo mržnje i osvete. Zato se Crkva diči svojim sinovima i svjedocima. Ovakve knjige su nam veoma korisne jer imaju za cilj sačuvati spomen na vjernost Kristu u teškim vremenima, a ne osvetiti se progoniteljima. Na kraju svojeg govora nadbiskup Puljić zahvalio je fra Marijanu na trudu sastavljanja ove knjige koja donosi nove spoznaje o ujacima Bosne Srebrene koji su trpjeli za vjeru.
Drugi od predstavljača prof. dr. sc. Mladen Ančić rekao je kako knjiga ima svoj kontekst kojega treba objasniti, a tada treba ući u razumijevanje zemlje Bosne i Hercegovine koja je komplicirana i za one koji žive u njoj, a kamoli ne onima koji žive izvan nje. Knjiga je nastala kao odgovor na lokalne prilike u toj zemlji i franjevačkoj Provinciji, istaknuo je prof. Ančić, gdje postaje uočljivo da su se čak i franjevci podijelili. Fra Marijanova knjiga je i odgovor na one teze kako socijalizam i nije bio tako loš. Naime, susrećemo se sa tezama kako je to bilo vrijeme modernizacije koje je donijelo puno korisnih i dobrih stvari i često se upravo iz tog vremena izuzima ovaj važni segment kako je to bio totalitarni režim. Kao i svaki totalitarni režim, istaknuo je prof. Ančić, i on je počivao na teroru i održavao se na strahu. Fra Marijanova knjiga govori kako je taj teror izgledao u onom dijelu koji se odnosio na Hrvate i katolike koji su do sredine šezdesetih godina u BiH imali ulogu pepeljuge. To ime je bio status, rekao je prof. Ančić, zaključivši kako se taj status sredinom 60-ih godina počeo mijenjati što upravo pokazuje knjiga. Fra Marijan je svoju knjigu napisao na zanimljiv način jer je uspio izbjeći zamku optuživanja i osvetoljubivosti. Zadržao se na preciznom pokazivanju komunističkog terora i to hladne glave i mirnog srca. Baš zato je ova knjiga spomenik. Podijelio je i sortirao sav materijal, pokazao kako se ubijalo, maltretiralo, kako je izgledala materijalna strana života. To su tri cjeline koje pokazuju tri razine terora, iako ni samom riječju fra Marijan nije spomenuo teror. Ovdje je važno što se autor nije upuštao u presudu zašto je tako bilo, nego je donio izjavu jednog službenika te vlasti koji je rekao: „Vidite ove propise, njima ćemo se borit protiv vas. Nas je više, imamo vojsku, imamo vlast, pa ćemo ratovati.“ Ali vlast koja je uspostavljenja 1944. – 1945. svoje planove nije uspjela ostvariti jer su njihovi planovi bili neizvodivi. No, ostavili su gorak trag – ubijeno je mnoštvo redovnika, redovnica, svećenika, sjemeništaraca. Fra Marijan Karaula uspio je opisati detaljno sve događaje, bez opasnosti da govori o detaljima koji zahvaćaju emocije. Prema prof. Ančiću, dojam koji se dobiva čitajući knjigu i analizirajući tadašnji sustav, pokazuje da je razlog progona bio to što nisi bio na njihovoj strani. Taj val terora je završio '46., ali strah je ljudima utjeran u kosti. Od tog trenutka vlast nije odustala od terora zato što su postali bolji, nego su strah nastavili održavati konstantnim suđenjima, a posljednja osuda donesena je 1985. godine. Sav je teror imao za cilj pronaći u svećenicima suradnike sistema, te je neke i pronašao kako bi se uspjela kontrolirati cjelina društva, ali, zaključio je prof. Ančić, na svu sreću nije im pošlo za rukom.
Treći predstavljač, prof. dr. sc. Miroslav Akmadža iz Zagreba, poznati proučavatelj odnosa Katoličke Crkve i komunističkog režima, istaknuo je kako upravo on kao predstavljač s autorom hodočasti na raznim predstavljanima ove knjige, te da je upoznao kako nije isto biti katolik i Hrvat u Zenici, Sarajevu ili negdje drugdje u Hercegovini i Hrvatskoj. Upravo taj kontekst pomaže razumjeti život i djelovanje franjevaca Bosne Srebrene. Iskušenja Bosne Srebrene odnose se na prostor od Boke Kotorske do Gdanjska i od Umaga do Vladivostoka. U svim komunističkim zemljama su bila ova iskušenja. Stradavali su svećenici na različite načine, ne samo ubojstvima. Prof. Akmađa istaknuo je kako možemo nazrijeti tu represiju komunističkog režima u tri pravca; kao represiju prema životu; prema crkvenoj imovini; te prema savjesti, svijesti i ljudskoj misli. Ne zna se koja je gora. Za vrijeme komunističkog režima na prostoru Jugoslavije smrtno je stradalo između 450 i 470 katoličkih svećenika. O žrtvama svećenicima pisalo se na brojnim mjestima. Fra Marijan je svojom knjigom pokrio dosad neistraženo područje. Sve brojke su velike, ali ne treba se natjecati brojkama jer svaki broj žrtve je velik. Fra Marijan Karaula u svojim tekstovima drži se uvijek povijesne istine koja je provjerljiva te joj to daje objektivnost i stručnost, iako po svojoj profesiji fra Marijan nije povjesničar. Najveća skupina ubojstva svećenika je bila na Širokom Brijegu, a druga skupina u Macelju. Upravo u Macelju je bilo puno bosanskih franjevaca koji su išli prema Mariboru i to zbog toga što se pročulo o ubojstvima u Širokom Brijegu i, kako bi sačuvali živu glavu, bili su primorani na bijeg. Treba znati da u to vrijeme u Bosni i Hercegovini nije bio ni jedan biskup u svojoj službi. Crkva je tada bila gotovo obezglavljena. Predstavljač se osvrnuo i na svećenička udruženja koja su nastajala u to vrijeme, te spomenuo kako su to bili neki od načina djelovanja Crkve kako bi se spasilo od terora neku braću i svećenike. U Hrvatskoj je situacija bila drukčija, spomenuo je prof. Akmadža, budući da su udruženja svećenika u Hrvatskoj pokazivali nepoštivanje i neposlušnost prema svojim poglavarima za razliku od onih u Bosni. Bilo je među svećenicima i biskupima suradnika UDBE, i to popriličan broj, spomenuo je Akmadža, ali najčešće su ta suradništva bila uvjetovana različitim ucjenama. No, podaci koje su nosili UDBI i nisu bili toliko kompromitirajući. Posebnost ove knjige su detalji o zatvoru i suđenjima braće franjevaca. Fra Marijan Karaula pregledao je sve podatke iz Kazneno-popravnog doma Zenica i crkvenih arhiva te ih sabrao u ovu knjigu i zato smo mu zahvalni jer upravo ova mučenička vremena naše Crkve svjedoče kako je istina pobijedila.
Na kraju se svim okupljenima obratio i fra Marijan Karaula, autor ove knjige koji je istaknuo kako je rad na knjizi bio iznimno zahtjevan, ali je urodio plodom i zadovoljstvom. Fra Marijan je spomenuo kako upravo prikupljanje ove svete mučeničke memorije bosanskih franjevaca doprinosi razvoju kulture hrvatskog naroda u Bosni. Autor je zahvalio predstavljačima pojedinačno na njihovim izlaganjima o ovoj knjizi. Osim toga, fra Marijan se zahvalio braći franjevcima iz Zadra na čelu s njihovim provincijalnim ministrom fra Andrijom Bilokapićem, te Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru, na čelu s dr. sc. don Elvisom Ražovom, koji su zajedno s franjevcima organizirali ovo predstavljanje.
priredio fra Bojan Rizvan