Korizmena duhovna obnova koju je u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio p. Ivan Ike Mandurić održana je od utorka 8. do četvrtka 10. ožujka. Brojni vjernici iz Zadarske nadbiskupije tri su dana pratili nagovore p. Ivana koji su završavali misnim slavljem koje je služio. Susret je bio veliki duhovni impuls i događanje u gradu koje je brojne potaknulo na izgradnju dubljeg odnosa s Gospodinom. Mandurić je potaknuo prisutne da budu strastveni tragatelji volje Božje, jer nema dobra za čovjeka koje je izvan Božje volje. „Svako dobro je u volji Božjoj. Volja Božja nekad čovjeka može plašiti, pa ide slijediti svoju volju. Stoga čovjek treba razmisliti gdje je neslobodan. Idemo u crkvu, a imamo navezanost da nam Bog nešto određeno mora dati. Bog nas želi oblikovati za nebo. Zli nas uči krivoj religiji. Neki ljudi idu u crkvu ne bi li ih Bog doveo do njihovih idola. Ljudi ne znaju zaželjeti nebo, volju Božju. Zemaljske stvari su nam bog i božanstvo. Naš odnos prema stvarima zna biti idolopoklonički“ upozorio je Mandurić, istaknuvši da je čovjek sklon tome da Bog njemu služi, da Bog čovjeku ispuni želje: Daj mi to i to, posao, poslovni prostor, pobjedu stranke, pa ćeš vidjeti kako ću te voljeti. To je krivi sporazum i savez s Bogom. Bog hoće nešto puno veće, ljudskije i božanskije. Stalno želimo od Boga dobiti neke poticaje, impulse, kao da smo na infuziji. Duhovni konzumerizam nas hoće učiniti invalidima. Puno toga trošimo, a sve smo ovisniji, sljepiji. Možemo postati i sve nesposobniji, da postanemo zapravo antievangelizatori“ upozorio je Mandurić, dodavši da čovjek nije do kraja spreman prihvatiti što mu Bog želi reći. Istaknuo je da stalno hoćemo da Bog dokazuje kako nas ljubi. No, ljubav se priopćuje uzajamno. Vjernik se treba zapitati, što bih ja mogao dati Gospodinu. „Svako jutro trebamo posvijestiti da me Bog stvorio iz ljubavi. Sve što imam, Bog mi je dao. Naše duhovno pamćenje je kratko. Svaki dan moramo dati sebi dozu duhovnog sjećanja. Čovjek je stvoren da svoga Boga hvali. Sve stvari su stvorene da čovjeku služe, koliko treba. Bog je izvor svake svetosti i dobra. Naš je zadatak do kraja se otvoriti Božjoj milosti. Budimo brižni čuvari svoje duše, ne pasivni, nego aktivni. Tražimo gdje nas Bog treba i prepoznaje“ rekao je Mandurić, potaknuvši vjernike da otkriju gdje je odgovornost svakoga od nas, gdje su potrebni naša briga i angažiranost. „Božja milost djeluje kroz mene. Božja snaga je u meni. Koliko sam sjedinjen s njime? Bog je prisutan po darovima strpljenja, dobrote, ljubavi, razumijevanja, hrabrosti, razuma. Zato sveci ne podnose da ih se hvali. Jer znaju da to nisu oni, nego Bog. Smisao čovjeka je Boga slaviti i hvaliti“ naglasio je p. Ike. Isto tako, kršćanstvo bez milosrđa je nemoguće, sljepoća za potrebe je bolna, rekao je p. Ike. „Ako nas imaju pravo zbog ičega prezirati, onda je zbog toga, zbog sljepoće za potrebne. Nekad je potrebna samo naša prisutnost, kako je to činila i Marija Isusu. Trebamo živjeti djelatnu ljubav, da smo stalno nošeni idejom kako ljubav uzvratiti. Sv. Ignacije je rekao da se ljubav priopćuje djelima“ naglasio je p. Ike. Potaknuvši na razmišljanje u kakvom smo odnosu sa stvarima koje su stvorene da nam služe, p. Ike je ukazao na potrebu otkrivanja što je uzrok mrzovoljnosti, depresije, strahova, toga da se osoba odvojila od Boga. Upozorio je na grijeh malodušnosti, koja znači odsutnost iz mjesta i stvarnosti gdje bi čovjek htio biti prisutan. „Čovjek može ići na sve pobožnosti, ali nema nade. Ne vjerujemo da je išta moguće promijeniti. Malodušnost je osujetila mnoge Božje planove“ rekao je p. Ike, upozorivši i na duhovni elitizam: „Čovjek ide od duhovne obnove do obnove, ali nije spreman svoj život stvarno promijeniti. Čovjek se ne mijenja, a ide na sve strane. To je duhovna pohlepa“. Upozorio je i na grijeh mekoputnosti, u kojem čovjek svu svoju duhovnost usmjerava na to da mu Bog služi. „Želimo život bez križa. Čovjek treba što prije naći svoj pravi križ. Gdje je moja bitka, razapinjanje, muka, rov, boj? Gdje me, Bože, trebaš? Kršćansko junačenje nam treba. Naučit ćemo sve u rovu, boreći se“ naglasio je predvoditelj. Istaknuo je kako je dobro da ima puno duhovnih programa, zajednica, ali to se Zlome ne sviđa pa to izvrne do krivovjerja. „Vjera i ljubav je uvjerenje da me Bog ljubi, pa idem svoje talente iskoristiti. Bog je čovjeku dao razum kao dar. Trebamo misliti, planirati. Ljudi su skloni od Boga tražiti da on nešto riješi za nas, a što bismo mi trebali učiniti svojim angažmanom, razborito. Može sve propasti, ali ne smije propasti da ja odgovorim na poziv ljubavi i što Bog od mene konkretno želi“ rekao je p. Ike. Potaknuo je na svijest da je Bog u čovjeku, prisutan je. „Bog se čovjeku posvećuje, on je brižni otac. Nije nas samo stvorio i otišao. Bog je skoncentriran na čovjeka. Bog je posvećen meni, trebam i ja sebe posvećivati njemu. Bog djeluje za mene u svemu. U meni i za mene. Bog radi za mene i stvara za mene. Bog je neprestano angažiran oko mene“ poručio je p. Ike, zaključivši da Bog treba naše ruke, misli, planove, strategije, naše riječi utjehe koje znaju biti i nemoćne, ali naša prisutnost je snažna. Zbog kukavičluka ne možemo otići u susret s Kristom. Sramimo ga se, kao Petar kažemo, Ne poznajem tog čovjeka. Katolici smo, a u datom trenutku se ne usudimo reći , ja sam katolik, upozorio je propovjednik, dodavši kako se događa tolerancija oko laži, uvrede Boga, ubojstva djeteta. U nas se uvlači zataja, sramimo se Boga. „Crkvi je potrebna tvoja prisutnost. Ne da bježiš od nje, nego da si prisutan, da je izgrađuješ, stvaraš i razdaješ se. Tražimo gdje nas Bog treba i prepoznaje. Pozvani smo još više otvoriti se Božjoj ljubavi. Posijali smo sjeme, a hoće li isklijati, ovisi o nama“ poručio je p. Ivan Ike Mandurić. Duhovnu obnovu organizirali su Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru i župa sv. Stošije u Zadru. Zadnjeg dana susreta misno slavlje je predvodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić, koji je dan prije i ispovijedao u katedrali, u zajedništvu s brojnim svećenicima koji su bili na raspolaganju mnogim vjernicima koji su pristupili sakramentu pomirenja. Moljena je i pobožnost križnost puta. Zadranima su na kraju treće večeri svoje djelovanje predstavili i mladi iz SKAC-a iz Palmotićeve u Zagrebu, a trodnevni susret je završilo euharistijskim klanjanjem pred Presvetim. Katedralni župnik Josip Radojica Pinčić zahvalio je p. Ivanu na svemu što je Bog navijestio po njemu u snažnim razmatranjima i poticajima, a nadbiskup Puljić je poželio da Bog i dalje blagoslivlja p. Ivana u njegovoj službi propovijedanja i služenja Bogu, Crkvi i ljudima.

Misno slavlje trećeg dana duhovne obnove u zadarskoj katedrali sv. Stošije u četvrtak 10. ožujka predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić, a propovijedao je, kao i prethodna dva dana u misi koju je nakon nagovora predvodio, p. Ivan Ike Mandurić. Propovijed završnog susreta p. Ivana s vjernicima donosimo u cijelosti:Dobro je da smo nezadovoljni. Bog tebe zove. Ne govoriti što drugi ne rade i što bi trebali raditi. Poslušaj što Bog tebi govori i kako da ti iskažeš svoju ljubav gradu, biskupiji, Crkvi, vremenu. Kako da ja uzvratim ljubav? Neka sve propadne, ali ne smije propasti da ja ne odgovorim na poziv ljubavi i što Bog želi od mene, konkretno.

Bog treba tvoje ruke, misli, planove, strategiju, taktiku, programe, novčiće, vrijeme; tvoju riječ utjehe, tvoju prisutnost. Crkvi je potrebna tvoja nemoćnost. Ne da bježiš od nje, nego da si tu. Potrebna joj je tvoja prisutnost. Ne želim izvojevati Crkvu kakvu ja želim, nego ja je želim izgrađivati, stvarati, razdavati se. Sve drugo što u životu radim, radim da preživim. Ali prioritet treba biti da se razdadnem. Ne da imam, nego da darivam. Ne se probuditi u lijenoj misli kako da nešto dobijem i stalno dobijam, nego moja briga i zadaća je – gdje je moj križ na koji ću se raspeti? Na koji ću se dati raspeti. To je znak zdravlja. To je znak da te ljubav dotakla. To je znak da te ljubav oživjela. To je znak da si shvatio, da je milost izobilovala u tvom životu i teče tvojim životom. To je znak da si ti novo stvorenje koje ovaj svijet ne može razumjeti. To je znak da si ti od neba, ne od ovoga svijeta. I na taj način će kroz taj tvoj stav, kroz taj tvoj život, teći milost. I nećeš morati imati neke silno mudre riječi, postupke i kritike. Ali ta prisutna ljubav, koja će činiti da ti srce treperi, jer si Bogu svemogućem uzvratio ljubav, njemu svoj život posvetio i otvorio Bogu svemogućem da njegova milost tebe oblikuje i posvećuje. To su njegove svete osobine u tebi. Živjeti ljubav Božju, djelovati kroz nju. Tako mi je drago da živim u vremenu u kojem ima problema. Želim živjeti u vremenu u kojem ima problema, u kojem ima potreba, jer to je ono što meni treba – prostor – daj da ljubav uzvratim. Što, Bože, mogu za tebe učiniti. Bože silni, ne mogu se nadiviti djelima koje si učinio za mene. Kako da uopće dotaknem tvoju ljubav kojom si se razdao za mene? Kako da shvatim što si na križu pretrpio, kako da to doživim, kako da to uopće spoznam? Kako ću živjeti, kad sva djela koja mogu učiniti, tek su kap u odnosu na more tvoje ljubavi. Ali moram. Jer ako to ne učinim, ako se ne otvorim tome, onda se dijelim od te ljubavi. Bože, hvala ti što živim u vremenu u kojem su brojne opasnosti i pogibelji – jer baš to je moja šansa – da tako, možda, na neki način i malo herojski, pokažem što znači biti vjeran. Bože, hvala ti što živim u vremenu u kojem se u Crkvu sumnja, u kojoj ima svakakvih svećenika – baš s takvima i uz takve želim biti. I baš želim njih slušati, pa neka su i gori od mene. Kako dobro, da onda nešto zaslužim. Nema znaka većeg od toga koji Krist čini – poslušan do smrti na križu, ko jagnje za klanje, pravedan do beskraja, dao se poniziti i pokoriti. I noge ti pere, čovječe. On meni noge da pere!? Nema tako smrdljivih nogu koje ja ne bih trebao oprati. Nema takve nepravde i nemara koje ne bih trebao pretrpjeti. Nema takve površnosti kojoj ja ne bih trebao biti poslušan i vjeran i u kojoj se ne bih trebao angažirati – to je ono što meni treba! Svijet me hoće prevariti, čak i u duhovnosti. Hoće me prevariti da moram izvojevati, moram dobiti sve na pladnju, a onda ću reći da ste dobri, da je Crkva dobra. Kakva prevara! Kakva laž! Kakva obmana! Tko ti je to rekao? Kad je to bilo? Sv. Ignacije u vrijeme najveće krize Crkve i autoriteta pape kaže, E baš ćemo uvesti i četvrti zavjet poslušnosti Svetom ocu papi – baš kad je kriza papinstva – jer moj Krist je vrijedan toga! Nije pitanje kakvi su drugi, nego kakav je Krist prema tebi. Nije pitanje slijede li ga drugi, jesu li ga razumjeli. Nije to tvoja briga. Nego, jesi li ga ti razumio? I slijediš li ga? Drago mi je da živim u ovom vremenu, u našoj Hrvatskoj, u ovom svijetu. I upravo vidim i gledam kako Bog priprema čudesan zaokret, promjenu trenda s nepopularnim identitetom, biti kršćanin. Pozvati nas na ljubav prema tim progoniteljima, bezumnim, zbunjenim, neukim, obmanutim. I baš danas je izazovno. I Bog voli baš takve bezizgledne situacije. Jer je Bog. Da pokaže kakav je Bog. Nikad Bog nije pripravljao tako silno spremnu vojsku, moje je mišljenje, kao danas. I ako te snage upotrijebimo, onda će se dogoditi to da se nikad nije dogodio takav boj i takva pobjeda kakvu Bog sprema. I ti si dio te vojske. I ti si pozvan. I danas ti ne treba ponuditi ništa novo, nego to – da te Bog treba i da imaš što za njega dati. I danas je vrijeme, ne sutra, da smišljaš gdje te Bog zove, gdje je potreba. Gdje da odvojiš od svoje dokolice. Gdje da odvojiš od svoga siromaštva i daš se. Gdje se možeš razdati i ući u još možda veću bijedu, ma nema veze. Možda malo i zdravlje izgubiti. Ma nema veze. Ma tko ti je rekao da se zdravlje ne smije izgubiti za drugoga. Tko ti je to rekao? Pitaj branitelje. Smije li se umrijeti, smije li se zdravlje izgubiti? Pitaj branitelje. Tko ti je rekao da se ne smiješ dati? Tko ti je rekao da ne smiješ ući u bijedu za Krista i za brata? Tko ti je rekao da moraš imati sve? To ne može biti Božje. Krist nije imao glavu gdje nasloniti. Dok ne razbijemo te laži, zablude i prevare, bit ćeš nezadovoljan. Imat ćeš sve, mogu doći najveći, sveti duhovnici, ma bit ćeš nezadovoljan. I bit ćeš neposoban. Sveti duhovnici te mogu učiniti invalidom, ako ti ne kažu što se od tebe traži. Ako nas samo šopaju nekim instant hranama, duhovnim infuzijama. Previše imamo duhovnosti, ne premalo. Ne previše po sebi, nego ne znamo uzeti to na mjeru. Ne znamo miksati djela i molitve, slušanja i čitanja, razmišljanja i djelovanja. Kako sada gledaš na svoju Crkvu u kojoj jesi i svoje vrijeme koje je Bog stvorio i baš tebe htio ovdje? I nesavršen si. Ma baš suosjećam. Isti si kao Petar, Jakov i Andrija. I baš takve sada hoće. I neuke, nepripremeljene. Baš takve treba. Naučit ćeš, dajući se. Nema druge škole. Volim Hrvatsku, ovu Crkvu, grad i svakog svećenika takav kakav jest, svakog vjernika i ljude. Nisu oni moji neprijatelji i želim ih oteti onome koji ih je prevario. Ne ratuje moja Crkva protiv njih nego ih ljubi, prikazuje za njih žrtvu, neprestance. Neka te dotakne Božje i ugradi milost Božja u ovo vrijeme, ovu Crkvu i ovu stvarnost Bogu tako milu, dragu i sviđa mu se. Tebi se ne sviđa. Bogu se sviđa. Ti bi drugdje. Bog baš hoće ovdje. Ti bi neki drugi put. Bog baš hoće sada. Bogu se sviđa ovdje, sada, ti takav, sve ovo ovako kako je. Ovo je moje mjesto. Pa i ja tako kažem. I ja tako želim. I ti tako želiš. Neka Bog rastjera te magluštrine i plijesni oko tvoje duše. Da se trgneš i ohrabriš i kreneš se ugraditi u zdanje koje se zove živa živcata Crkva. I svoj život prikažeš kao žrtvu živu i svetu. Tko to može ponuditi nešto više? Molimo se da nas Bog sve rasvijetli.