30.03.2016 | 12:00 | IKA V - 178903/3 

Obredne zadaće i lingvističke vlastitosti liturgijskoga jezika
 

Zadar, (IKA) - O temi "Obredne zadaće i lingvističke vlastitosti liturgijskoga jezika" na 40. međunarodnom simpoziju profesora filozofije i teologije, u srijedu 30. ožujka u Zadru, izlagao je mr. sc. Milan Dančuo s KBF-a u Zagrebu. "U teološkoj fenomenologiji čovjekova mogućnost i dar govora promatra se kao odgovor na Božji poziv i prihvaćanje njegove utjelovljene riječi. Na tragu toga govori se o teologiji objave, teologiji molitve, ljudske komunikacije. Svaki oblik ljudske komunikacije i jezika proizlazi iz otajstva Presvetog Trojstva u kojem stvaranje i ljudska egzistencija imaju svoj početak," rekao je mr. sc. Dančuo, istaknuvši da su sposobnost komunikacije i slobodan dijalog koji je Bog ustanovio sa svojim stvorenjem temelj svih dijaloga i međusobnih ljudskih odnosa. "Bog je zajedništvo i komunikacija, komunicira sebe, objavljuje svoje jedinstvo i trojstvo a time i planove za spasenje ljudi. Cijelu povijest spasenja može se promatrati kao Božju objavu i dijalog s čovjekom," rekao je predavač, istaknuvši da je liturgija u svojoj dijaloškoj dimenziji nastavak otajstvene komunikacije između Boga i čovjeka. Zbog opasnosti reduktivne interpretacije lingvističkih definicija, treba posegnuti za dubljim dimenzijama ljudskog jezika, a to je simbolički govor koji percipiramo slušanjem, razumijevanjem i gledanjem koje govorni jezik ne može dostići. "Dok se jezik promatra kao sposobnost komuniciranja pomoću sustava znakova za što su potrebni i mentalni procesi, simbolička komunikacija ne odvija se samo intelektualno, nego i osjećanjem. Liturgija u potpunosti odiše simboličkim govorom," rekao je Dančuo. Simbolička komunikacija u liturgijskim obredima je temeljna. Simboli nadvisuju govor. "Kroz iskustvo ljudskog osjetila i percepcije događa se i ozbiljuje otajstvenost. To nije samo obred. Kad u vazmenom bdijenju primamo svjetlo, ono treba obasjati i naš život, promijeniti našu egzistenciju. Simboli ostvaruju, posreduju i uprisutnjuju otajstvenu zbilju s kojom združuju liturgijske riječi i čine. Liturgijsko slavlje je mjesto iskustva i simbolička komunikacija," rekao je mr. sc. Dančuo, dodavši da liturgijski obredi uvlače zajednicu u obredni dinamizam u kojem se postaje dionicima spasenjskog događaja. 
Predavač je opisao i vlastitosti liturgijskog jezika koji treba promatrati u kontekstu cjelokupnog obrednog govora. "Liturgijski jezik nema zadatak samo komunicirati sadržaje, već s drugim obrednim elementima posreduje događaje otajstva. Liturgijski jezik je okvir obrednog govora unutar slavlja pa mora imati odraz teološkog značenja pojedinih molitava i čina. Kad svećenik izgovara molitvu, treba biti izgovorena na način da su to riječi zajednice, jer tim riječima zajednica postaje subjekt komuniciranja s Bogom," istaknuo je Dančuo. Karakteristike obrednog jezika kao stapanja verbalne i neverbalne komunikacije su jasnoća u sažetosti, a ne u razlaganju sadržaja koje će se još nadoknadi i slobodnim govorom predvoditelja, rekao je predavač. "Često smatramo da liturgijski jezik nije shvatljiv ljudima koji ga slušaju pa ga želimo približiti, objasniti. Ali bi trebalo učiniti obrnuti proces, formirati zajednicu kroz kateheze, inicijaciju, da mogu sami razumjeti otajstvo i postati dio liturgijskog slavlja. Liturgijski jezik treba biti uzvišen a blizak, književno lijep a razumljiv svima," rekao je mr. sc. Dančuo, navodeći i karakteristike liturgijskog jezika prema stručnjacima lingvistima. 
Iz lingvističke perspektive, liturgijski jezik ima svoj stil i registar. Verbalni jezik u obredu ne može biti kolokvijalan nego dostojanstven, treba izbjegavati razmetljivi intelektualizam ili jak kolokvijalizam. Registar se odnosi na tip jezika, a karakteristike su arhaizam, specijalizirani vokabular i formulska dikcija. Tumačeći obredne zadaće liturgijskog jezika, predavač je rekao da je liturgijski jezik performativan jer djeluje i djelujući govori. Obredne riječi su čini i istovremeno su obredni čini riječi. "Kristovo otajstvo se posadašnjuje u konkretnom slavlju. Kao mjesto iskustva, govorom i riječju se ostvaruje odnos i zajedništvo s Bogom. Zato je važna simbolička dimenzija liturgije, jer se u obredu stapaju geste, riječi, čini, slike. Liturgija na taj način postaje forma doživljavanja, mjesto iskustva koje uvodi u nevidljivo otajstvo Božje ljubavi,"  rekao je mr. Dančuo, istaknuvši da je zadaća obreda otajstvena komunikacija između Boga i slavitelja. Obred posreduje zbiljnost otajstva: "Liturgijski jezik u obrednom činu i slavlju ne može biti shvaćen tek kao prenositelj određenog značenja, nego mu je zadaća uvijek iznova aktualiziranje Božjeg djela spasenja u Crkvi koja slavi. Slaviti u liturgiji znači biti u dijalogu i komunikaciji s Bogom i imati udjela u Božjem otajstvu spasenja." Dančuo je uputio i na isti latinski korijen riječi, od komunikacije se dolazi do communio, do pričesti, što znači biti dionikom božanskog života.