31.03.2016 | 13:44 | IKA V - 178910/3 

Nedostatak vjere i ženidbena privola

Zadar, (IKA) - "Nedostatak vjere i ženidbena privola" naziv je izlaganja doc. dr. sc. Klare Ćavar s Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru na 40. međunarodnom simpoziju profesora filozofije i teologije, koje je održala u četvrtak 31. ožujka u dvorani hotela Kolovare u Zadru, a obradilo je niz aktualnih pitanja o nerazrješivosti ženidbe i u svjetlu nedavno održane Biskupske sinode o obitelji koja se bavila i tom temom. "Nakon Drugoga vatikanskog sabora sve je više bilo prisutno zanimanje za odnos vjere, odnosno njenog pomanjkanja i sakramenta ženidbe u kontekstu suvremenog društvenog ozračja koje je sve manje kršćansko. Kao poseban problem nameće se pitanje zaručnika koji žele sklopiti ženidbu u crkvi prvenstveno zbog društvenih i estetskih motiva, a bez minimalnog vjerskog interesa. Evidentno je da su u suvremenom društvu kršćanske i ljudske vrijednosti često zasjenjene od nekršćanskih elemenata ili čak i protukršćanskih, koji mogu kompromitirati poimanje ženidbe i volju kojom se izražava istinski ženidbeni pristanak, darovati se u neopozivoj i plodnoj ljubavi. U takvom ambijentu, koji više nije homogeno kršćanski, postavlja se pitanje imaju li krštene osobe koje ne vjeruju ispravnu ženidbenu nakanu i može li se slaviti sakrament ženidbe bez vjere," istaknula je dr. Ćavar. Tom se problematikom bavila Međunarodna teološka komisija sa "Šesnaest teza o sakramentu ženidbe" i dokumentom "Prijedlozi o nekim doktrinarnim pitanjima vezanim uz kršćansku ženidbu", Biskupska sinoda iz 1980. sa svojim "Popisom prijedloga" te pobudnica Ivana Pavla II. Familiaris consortio. "Ti su dokumenti više teološkog i pastoralnog karaktera, a samo dijelom pravnog," istaknula je dr. Ćavar i predstavila njihov sadržaj s uvidom u problematiku i rješenja vezana uz pitanje odnosa osobne vjere, ispravne nakane i valjanog slavljenja sakramenta ženidbe. 

Prema kanonskom pravu, ženidba je zajednica svega života, po svojoj naravi usmjerena k dobru ženidbenih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva. Uspostavlja se između muškarca i žene ženidbenim savezom, odnosno privolom ili ženidbenim ugovorom. "Sklapanje ženidbe ima ugovorni karakter. Za ostvarenje ugovora potrebno je da ga sklapaju osobe pravno, fizički i psihički sposobne. S obzirom da se radi o pravnom ugovoru, bilo je potrebno kanonski utvrditi točan trenutak sklapanja ženidbe, odnosno nastajanja ženidbe. Kanonsko pravo preuzima načelo iz rimskog prava, ženidba nastaje privolom odnosno privola čini ženidbu. Privola je tvorni uzrok ženidbe, neopoziv savez ili ugovor koji, jednom valjano uspostavljen, daje život ženidbi jednom za uvijek," istaknula je dr. Ćavar. Govorila je i o ženidbi kao sakramentu. Crkva je oduvijek promatrala ženidbu kao naravni bračni savez koji je među krštenima i sakrament. "Postojanje naravne i nadnaravne svojstvenosti u oblikovanju ženidbene stvarnosti implicira kompleksan odnos između različitih elemenata koje pretpostavljaju obje sfere iste bračne stvarnosti: privola-ugovor, nakana-ženidbena (sakramentalna), vjera," rekla je dr. Ćavar, istaknuvši da je ženidba definirana naravnim pojmovima kao životni stalež ista ženidba koju je "Krist Gospodin uzdigao među krštenima na dostojanstvo sakramenta." "Naravna stvarnost ženidbenog saveza uzdignuta je u nadnaravni red, u djelotvorni znak milosti. Zakonodavac jasno potvrđuje načelo neodvojivosti saveza i sakramenta: 'Stoga među krštenima ne može biti valjanog ženidbenog ugovora koji samim time ne bi bio sakrament' (kan. 1055 §2)," rekla je dr. Ćavar. To znači kako "sakramentalnost nije nešto izvanjsko, pridodano ženidbenom ugovoru, nego je neophodni element za postojanje valjane ženidbe između dvoje krštenih." "U kanonskom području ženidba se smješta prvenstveno u područje naravnog prava, kao konstitutivnog temelja za sudjelovanje na sakramentalnom redu ženidbenog saveza među krštenima," rekla je predavačica. Predstavila je i tradicionalni nauk o nerazdvojivosti ženidbenog ugovora i sakramenta. Učiteljstvo je uvijek jasno govorilo u korist nerazdvojivosti ženidbenog ugovora i sakramenta. "Rasprava o načelu 'nerazdvojivosti' ponovno je postala aktualna nakon Drugog vatikanskog sabora u perspektivi pojave krštenih koji ne vjeruju. Toj problematici se pristupilo nadasve s pastoralnog i teološkog vidika," rekla je dr. Ćavar. 
U pogledu problema vezanog za ženidbu krštenih koji ne vjeruju, jedni autori brane načelo nerazdvojivosti, a drugi razdvojivost ugovora i sakramenta kako bi se lakše riješili pastoralni problemi. Za te posljednje je neprihvatljivo stajalište da sakramentalnost ne ovisi o vjeri i nakani zaručnika. "Vjera ima veliku važnost za plodnost sakramenta, ali većina crkvenih pravnika koji zastupaju načelo 'nerazdvojivosti' drži da tko nastoji zaista vjenčati se, ima potpunu i nužnu nakanu za tvorbu sakramenta. Koncilsko i postkoncilsko Učiteljstvo drži jasnim načelo 'nerazdvojivosti'. Premda je uzrok mnogih rasprava, načelo 'nerazdvojivosti' se drži sigurnim naukom koji treba slijediti. Međutim, taj nauk se ne drži nepromjenljivim i otvoren je teološkom istraživanju. Današnje prilike, češća pojava krštenih koji ne vjeruju i sve veće teškoće u pastoralnom području ne idu u prilog tom načelu," istaknula je dr. Ćavar. 
Predavačica je govorila i o nedostatku vjere i valjanosti ženidbe u pravnoj praksi Rimske rote. "Vjera je oslonac za istinski ljudski izbor i dopušta ostati vjeran i u teškim trenucima nevjere ili odbačenosti, dok odbacivanje vjere čini puno težom ispravnu ženidbenu odluku. Onaj tko ne pokazuje otvorenost prema transcendentalnom ili negira duhovnu i nadnaravnu dimenziju ženidbe, teže uspijeva ostvariti ispravnu ženidbenu nakanu," rekla je dr. Ćavar. Podsjetila je na poticaje pape Franje u nagovoru djelatnicima Rimske rote, da je među nekim kršćanima vjera slaba, neformirana, manjkavo odgajana. "Nerijetko zaručnici koji pravoj ženidbi pristupaju po instinctus naturae, u trenutku slavljenja imaju ograničenu svijest o punini Božjeg plana i tek kasnije tijekom obiteljskog života otkrivaju sve što je Bog Stvoritelj i Otkupitelj odredio za njih. Nedostatak odgoja u vjeri i zabluda o jednosti, nerazrješivosti i sakramentalnom dostojanstvu ženidbe ženidbenu privolu čine nevaljanom samo ako određuju volju," rekla je dr. Ćavar, dodavši da papa Franjo potvrđuje što je i Ivan Pavao II. istaknuo i tradicionalni je stav većeg djela kanonista, da "vjera nije uvjet za valjanu ženidbenu privolu te da valjanost ženidbenog saveza može biti dovedena u pitanje na njegovoj naravnoj razini." U prilog takvog stava Papa ističe: "Crkva s obnovljenim osjećajem odgovornosti i dalje iznosi ženidbu s njenim bitnim elementima: potomstvo, dobro supruga, jednost, nerazrješivost, sakramentalnost - ne kao ideal dostupan rijetkima, unatoč suvremenim modelima usredotočenima na privremeno i prolazno, nego kao stvarnost koja u Kristovoj milosti može biti življena od svih krštenih vjernika," rekla je dr. Ćavar. Istaknula je značaj nezaobilaznog argumenta u odnosu vjere i sakramenta ženidbe koji ističu Benedikt XVI. i papa Franjo, a to je pastoralna priprava zaručnika "koja bi trebala biti hod vjere, u slučaju osoba koje ne vjeruju hod prema vjeri." Vrijeme u kojem živimo je vrlo zahtjevno za obitelj i pastire te papa Franjo ističe potrebu hitnog pastoralnog djelovanja "prikladne priprave za ženidbu kroz svojevrsni novi katekumenat" koji su zagovarali neki sinodski oci. "Prikladna pastoralna priprava je prilika da se zaručnici osjete prihvaćenim i željenim članovima Crkve, da se pouče o sakramentu ženidbe i vrednotama bračnog i obiteljskog života prema nauku Crkve te može dovesti do smanjenja broja neuspjelih i ništavih ženidbi," istaknula je dr. Ćavar.